U ovom članku pokazat ću vam pješačku rutu na slikovitoj grčkoj otoku Santorini. Proveo sam tamo pet dana i pokušao maksimalno iskoristiti svoje vrijeme. Jedan dan sam posvetio pješačkoj ruti koja me vodila kroz prekrasna, autentična sela, kao i kroz krševiti krajolik s zadivljujućim pogledima.
*Kaldera Santorinija*
Daleko od toga da svi koji uživaju u otočnoj atmosferi shvaćaju da zapravo stoje na aktivnom vulkanu. Otok Santorini, kakav danas poznajemo, oblikovan je vulkanskom erupcijom koju povjesničari datiraju u 1640. godinu pr. Kr. Time je stvoren luk otoka koji obuhvaća Thiru, Thirasiju i Aspronisi, a okružuje kalderu (krater) dimenzija 12 km x 7 km i dubine do 400 metara. Taj luk okružen je vrlo strmim padinama. Procjenjuje se da je erupcija trajala 2–3 dana, poslala je vulkansku stupu visoku do 35 km i izbacila do 150 milijardi tona vulkanskog materijala. Ova je erupcija uništila otok Thira (Santorini) i okončala naseljavanje Minojaca u Akrotiriju. Erupcija je također izazvala cunami visine od 35 do 150 metara, koji je pustošio sjevernu obalu Krete (110 km od Santorinija).
Ovo nije bila jedina vulkanska erupcija u ovom području; seizmička aktivnost bila je stalna značajka tijekom cijele njegove povijesti. Erupcije 197. pr. Kr. i 46. g. n. e. vjerojatno su stvorile otok Palea Kameni usred potopljene kalde. Godine 726. dogodila se snažna eksplozivna erupcija. Umjerena podmorska seizmička aktivnost između 1570. i 1573. stvorila je otok Mikri Kameni.
Godine 1650 vulkan Kolombo (8 km sjeveroistočno od Santorinija) eruptirao je, usmrtivši 50 ljudi. Erupcije između 1707. i 1711. dovele su do nastanka otoka Nea Kameni. Između svibnja i lipnja 1707. iz mora se najprije pojavio ‘bijeli’ otok širine 600 metara i visine 80 metara, ne pokazujući znakove vulkanske aktivnosti, a zatim pored njega i ‘crni’ otok čije je stvaranje bilo popraćeno fontanama lave. Dva su se otoka spojila u jedan u lipnju 1707.
Kao rezultat vulkanske aktivnosti između 1866. i 1870. godine, otočja Mikri i Nea Kameni spojila su se. Erupcije su, za sada, završile u siječnju i veljači 1950. godine.
*Pješačka ruta Thira–Oia ili Oia–Thira*
Ovo je najpoznatija pješačka ruta na Santoriniju. Duga je otprilike 11 kilometara i, ako pješačite od Tirhe prema Oiji, usponi iznose oko 300 metara. Međutim, ako krenete iz luke Ammoudi, koja se nalazi ispod sela Oia, i uputite se prema gradu Thiri, ukupan uspon premašuje 600 metara. Podrazumijeva se da sam odabrao drugu – zahtjevniju – opciju ☺. Budući da sam Thiru posjetio dan ranije, odlučio sam malo skratiti rutu i pješačiti samo do sela Imerovigli.
Tijekom ljetnih mjeseci preporučujem krenuti što je prije moguće zbog jako jakog sunca. Krenuo sam u osam sati i do kraja pješačenja stvarno sam osjetio sunčevu vrućinu. Iako ima mjesta gdje se može nešto pojesti i popiti, termos vode je neophodan predmet za ponijeti.
Ujutro sam izašao iz automobila u luci Ammoudi. I odmah sam shvatio zašto ljudi kažu da je ‘Ammoudi Santorini koji tražite, ali ga obično ne možete pronaći’. Smješten je u zaljevu istog imena, okružen visokim crvenim liticama. To je malo naselje sa samo nekoliko tradicionalnih zgrada. Te su zgrade izvorno izgrađene kao skladišta i stari brodogradilišta, gdje su ribari i trgovci skladištili svoj ulov i teret.
Zatvorim oči i vratim se u vrijeme kada je ova luka još služila kao ključno trgovačko i pomorsko središte za cijeli sjeverni dio otoka. Zaljev Ammoudi od davnina je služio kao sidrište za brodove i doživio je svoj najveći procvat u 19. i ranom 20. stoljeću. U tom je razdoblju grad Oia bio moćna pomorska sila, a luka Ammoudi služila je kao glavna točka za pretovarivanje robe. Lokalni su trgovci ovdje utovarivali jedrenjake poznatim vinom Santorini, Vinsanto, i drugim lokalnim proizvodima, koje su izvozili diljem svijeta.
Danas Ammoudi više ne služi ovoj svrsi. Stare su skladišne zgrade pretvorene u tradicionalne riblje taverne. Luka se sada uglavnom koristi kao vez za ribarske brodove i vodenih taksija koji plove do susjednog otoka Thirasia, te kao polazna točka za panoramske katamarane i krstarenja pri zalasku sunca u kalderi.
Ne biste ni pomislili da je potres iz srpnja 1956. prouzročio značajnu štetu u Amoudiju. Tijekom 1970-ih Grčka turistička organizacija pokrenula je obnovu povijesnih zgrada i izgradila slikovitu šetnicu koja se proteže cijelom dužinom zaljeva Amoudi.
Stupam na prvi stepenik stube koja povezuje luku Ammoudi s selom Oia. Stuba ima oko 300 stepenika, a da biste je se popeli, morate se popeti više od 100 metara. Ako krenete rano ujutro, još ćete moći proći stepenicama dok su u hladu. Stepenice nude izvrsne prilike za fotografiranje jer pružaju prekrasan pogled i na kalderu i na Oiu. I, korak po korak, krećem prema selu Oia.
Naselje Oia spominjalo se u raznim putopisima još prije početka venecijanske vlasti. Već u 13. stoljeću ovdje je uspostavljen feudalni sustav vlasti. Godine 1537. Hayreddin Barbarossa osvojio je otoke u Egejskom moru i stavio ih pod vlast osmanskog sultana Selima II. Santorini je, međutim, bio iznimka; ostao je pod vlašću obitelji Crispo do 1566., nakon čega ga je kontrolirao Joseph Nasi, a nakon njegove smrti 1579. godine pao je u ruke Osmanskog Carstva. Od 16. do 19. stoljeća naselje je na kartama bilo označeno kao Apanomeria. U drugoj polovici 19. stoljeća ime naselja promijenjeno je u Oia.
Krajem 19. stoljeća Oia je bila grad koji je napredovao zahvaljujući pomorskoj trgovini, osobito kao dio trgovačke rute između Rusije i Aleksandrije. Godine 1890. grad je imao oko 2.500 stanovnika, a ondje je bilo usidreno 130 jedrenjaka. Propast pomorske trgovine grada uzrokovala je pojava parobroda i koncentracija pomorskog prijevoza u gradu Pireju. To je dovelo do sve veće emigracije s otoka i propasti poljoprivrede. Potres 1956. godine također je ostavio svoj trag – uslijedio je još jedan val iseljavanja te je do 1977. godine Oia imala samo 306 stanovnika. Nakon toga se grad pretvorio u atraktivnu turističku destinaciju, ovisnu uglavnom o turizmu.
Oia je izgrađena na strmoj padini kalde, a kuće i restorani smješteni su u nišama isklesanim u krateru na strani okrenutoj prema moru. Jedna od najpopularnijih atrakcija u selu Oia je promatranje zalaska sunca. Ja sam osobno imao priliku proslaviti svoj rođendan u jednom od restorana u selu Oia dok je sunce zalazilo.
Nakon što se popnem dugim nizom stepenica, odmah skrećem udesno i dolazim do ruševina tvrđave Londsa. Ovaj je dvorac bio sjedište obitelji Argyri tijekom venecijanske vlasti, a danas služi kao vidikovac koji nudi pogled od 360 stupnjeva. Bio je dio venecijanskog obrambenog sustava i jedna od najjačih utvrda na otoku.
Vrijedi pojačati glasnoću 🙂
Vraćam se istom rutom, hodam oko 100 metara i stižem do kaldrmisanog puta nazvanog Nikolaou Nomikou, koji se postupno penje uzbrdo i vijuga oko kaldere. Ovdje je sada svakako prilično puno ljudi, ali maksimalno iskorištavam svoju odlučnost i uspijevam se probiti ☺.
Šetam ulicom, diveći se bijelim kućama s plavim kupolama. Kuće su obojene bijelim vapnenim premazom, koji ima tri značenja:
1. Snažna bijela boja odražava jaku mediteransku suncu. Upravo zato kamenice na Oiju ostaju ugodno hladne čak i tijekom ljetnih mjeseci.
2. Kreč ima snažna antibakterijska i antiseptička svojstva. Godine 1938., tijekom epidemije kolere, izdana je službena direktiva da se kuće okreče vapnom kako bi se spriječilo širenje epidemije.
3. Budući da na Santoriniju oduvijek postoji nestašica pitke vode, stanovnici su prikupljali kišnicu. A vapneni premaz na krovovima i zidovima prirodno je dezinficirao tu vodu.
Posebno su impresivne takozvane ‘kuće na liticama’, izgrađene u nišama isklesanim u obroncima kaldere. I, naravno, male crkve i kapele Santorinija ☺ …
Ulica Nikolaou Nomikou proteže se na otprilike 800 metara i povezuje asfaltiranu cestu koja spaja Oiju s glavnim gradom Santorinija, Tirom. Ovdje se nalazi Grčka pravoslavna crkva Agios Georgios. Izgrađena je početkom 19. stoljeća, ali je gotovo u potpunosti uništena u potresu 1956. godine. Ponovno je izgrađena između 1966. i 1967. godine zahvaljujući naporima pomorskog magnata Loukasa Nomikosa. U crkvi se nalazi povijesna ikona svetog Jurja (Georgiosa), koju je u Oiu iz Konstantinopola donijela pomorska obitelj Nomikos. Ikona je pozlaćena 1869. godine. Crkva se nalazi na malom trgu obrubljenom čempresima, pokraj manje kapele Uznesenja Blažene Djevice Marije.
Od crkve hodam još 300 metara asfaltiranim putem i već sam na kraju Oie, što vodi na rub sela Finikia. Ne ulazim u samo selo; držim se desno i, prateći stazu, započinjem uspon do kapele proroka Ilije (Profitis Ilias). Sada sam daleko od civilizacije; krajolik je malo grublji, a sunce se stvarno osjeća. Ali pogled je itekako vrijedan truda.
Već vidim kapelu u daljini. Stoji na nadmorskoj visini od otprilike 304 metra; izvorna je građevina podignuta 1750. godine i posvećena je proroku Iliji iz Tisbija – tradicionalnom zaštitniku planinskih vrhova. A ono što mi se sviđa jest da lokalne obitelji brinu o kapeli već generacijama.
Odlučujem se odmoriti tek kad stignem do male crkve Psilos Stavros, koja je 700 metara dalje. Staza vijuga uzbrdo i nizbrdo, a ja se već radujem hladu. U daljini vidim malu crkvu Psilos Stavros. Crkva (što se prevodi kao ‘Visoki križ’) je mala građevina s jednom lađom, obojena u bijelo i breskvasto, smještena na obroncima uspavanog vulkana Mavro Vouno na nadmorskoj visini od 305 metara. Penjanje ovamo je priličan izazov, ali ovo je odlično mjesto za odmor, a kao bonus nagrađeni ste pogledom na cijelu kalderu koja se prostire pred vama, s selom Imerovigli i liticom Skaros. Nažalost, nisam mogao dugo uživati u hladu jer su sva “dobra mjesta” već bila zauzeta umornim turistima. Stoga sam, nakon kratke pauze za piće, odlučio nastaviti dalje.
Nastavljam stazom ispod vrha Mavro Vouno; staza od kapele se spušta i, nakon otprilike 1,5 km, spaja se s glavnom cestom, gdje (na moje veliko oduševljenje) ugledam mali snack bar gdje mogu nešto pojesti, nešto popiti, napuniti vodu i sjesti u hladovini. Prilično sam se spustio u nadmorskoj visini i već se “radujem” što ću vidjeti sljedeći planinski greben ispred sebe, koji ću morati prijeći.
I tako, nakon što sam nešto pojeo, ponovno krećem. Hodam još 400 metara asfaltiranim putem i ponovno počinjem penjati se u planine strmom stazom. Rub kratera ostaje s moje desne strane i uživam u hodanju unatoč jakom suncu. Nakon 600 metara stižem do Naos Prophete Elia (prorok Ilija). To je prekrasna građevina slonovače boje s trostrukim zvonikom i plavim kupolom, izgrađena 1750. godine. Crkvu okružuje mali dvorić iznad kojeg se nadvijaju nekoliko borova. Odavde se pruža pogled na zapadnu i istočnu obalu Santorinija.
Nakon što sam prešao 300 metara nizbrdo, dolazim do još jedne prekrasne crkve – Ágios Markos (Sveti Marko). Ova građevina stoji na temeljima izvorne povijesne crkve iz 1700. godine, koja nije sačuvana. Crkva odiše tipičnom cikladskom arhitekturom, ali za razliku od drugih crkava na Santoriniju, ima bijeli kupolasti krov s križem i mali bočni zvonik s jednim zvonom. Nalazi se na nadmorskoj visini od 292 metra.
Nastavljam dalje i stižem do ruba sela Imerovigli. Ovdje se nalazi nekoliko smještajnih kompleksa, a prvi put vidim da se “smještaj u pećini” nudi kao hotelska usluga. Počinjem polako osjećati umor i glad, a sunce sve više prži. Još mi je gotovo 2,5 kilometra do odredišta (centra Imeroviglija), pa odlučujem barem djelomično otkloniti umor i u potpunosti riješiti glad ☺. Međutim, nekoliko je restorana zatvoreno.
Hvala Bogu, na kraju je jedno mjesto bilo otvoreno. Pustio sam se osvježavajućoj mimozi (prosecco s sokom) i ukusnoj piti s lokalnim tzatzikijem, koja je bila bolja od božanske ambrozije. I, osjećajući se osvježen, krenuo sam prema cilju.
Selce Imerovigli ima otprilike 470 stalnih stanovnika i poznato je kao “balkon Egejskog mora” zahvaljujući svojoj lokaciji na najvišoj točki ruba kalde (330 metara nadmorske visine).
Među najzanimljivijim znamenitostima je masiv stijene Skaros, kojem postupno pristupam vijugajući kroz uske uličice sela. Ispod Skarosa leže ruševine venecijanskog dvorca, izgrađenog 1207. godine od strane Marca Sanuda, tadašnjeg vladara svih cikladskih otoka. Odlučujem se ne penjati na Skaros, jer je stvarno jako vruće i nema ni trunke vjetra.
Još sam samo nekoliko stotina metara od odredišta, ali kad ugledam mjesto koje prodaje svježe smoothieje, jednostavno ne mogu odoljeti da se ne zaustavim ☺. Prvi put u životu pijem smoothie od lubenice ☺… ‘Vrlo dobro’… je podcjenjivanje…
Već sam stigao do cilja, gdje ću samo čekati da me auto odveze do mog stana na istočnoj obali Santorinija ☺…
Definitivno bih preporučio ovu rutu, ali morate krenuti rano ujutro, nositi kapu ili šešir i ponijeti piće sa sobom. Oni koji traže lakšu rutu trebali bi krenuti iz Thire prema Oiji ☺. U svakom slučaju, to je nezaboravno iskustvo.
Ako odlučite krenuti mojim stopama i trebate savjet o smještaju, hrani, planinarskim stazama ili drugim načinima provođenja vremena na Santoriniju, slobodno me kontaktirajte putem e-pošte na ajka@uzisibalkaninak.com. Također me možete pratiti na društvenim mrežama: Facebook stranicu ‘Uživajte u Balkanu drugačije‘ ili Instagram.
P.S.: Sve su fotografije moje i zaštićene su autorskim pravima… 🙂
