Ovaj članak nastavlja moju avanturu u podnožju Rumije, nedaleko od grada Bara u Crnoj Gori. Opisao sam svoju šetnju od planinskog sela Tudjemili, uz rijeku Željeznica, kroz zaselak Dumezić do slapova Skak, a zatim dalje do slapova Zup. I tu sam se pomalo ‘zaglavio’, jer sam prema izvornom planu trebao upravo na tom mjestu prijeći rijeku Željeznicu, prijeći planinu do manastira Ribnjak i popeti se na brdo Gradac, gdje sam želio posjetiti crkvu svetog Vasila Ostroškog. Kad sam pronašao mjesto pokraj slapova Zup označeno znakom za prijelaz, samo sam se nasmiješio i shvatio da s obzirom na razinu vode “ovaj put dolazi u obzir ☺” te da ću morati skrenuti s puta kako bih stigao do manastira Ribnjak.
Prvo sam se vratio u selo Dumezić, prolazeći pored slapova Zup i rijeke Željeznice. Ondje sam pronašao pravi put koji me doveo do mosta preko rijeke Željeznice. Nakon što sam prošetao pola kilometra uz rijeku, našao sam se u selu Zupci. S obzirom na to da je to selo sa samo oko 115 stalnih stanovnika, prilično je prostrano. Smješteno je na jugozapadnim obroncima planinskog lanca Vrsuta, ispod vrha Sto.
Nakon što sam pješačio oko kilometar kroz selo, stigao sam do Katoličke crkve svetog Ivana Krstitelja. To je prekrasna građevina na lijepoj lokaciji, ali stvarno nisam očekivao vidjeti plastične prozore na crkvi. Iznad ulaznih vrata pročitao sam natpis na kojem piše da su “mještani ovoga mjesta obnovili ovu crkvu od temelja 2006. godine”. To mi je pobudilo interes, pa sam odlučio odmah tamo i tada malo istražiti ☺.
Otkrio sam da je na ovom mjestu izvorno stajala druga katolička građevina, crkva sv. Ivana Krstitelja. Nisam uspio saznati što joj se dogodilo niti zašto je morala biti obnovljena 2006. godine. Međutim, saznao sam da je izvorna crkva izgrađena 1844. godine od ostataka još starije crkve (također posvećene sv. Ivanu Krstitelju), koja je premještena iz Ribnjaka u noviji dio sela Zupci (uništena je u potresu 1667. godine). Bio sam pomalo zbunjen jer sam imao dojam da se u Ribnjaku nalazi pravoslavni samostan, a budući da sam ionako išao tim putem, odlučio sam malo istražiti.
Otkrila sam da današnji pravoslavni manastir Ribnjak stoji na temeljima manastira svetog Ivana Krstitelja, koji je naložila Helena Anžujska (oko 1230. – 1314.), kasnije poznata kao sveta Helena Srbija, srpska kraljica i supruga kralja Stefana Uroša I Nemanjića te majka budućih kraljeva Dragutina i Milutina. Njezino podrijetlo nije jasno, ali je nekoliko povjesničara naziva ‘Francuskinjom’. Udala se oko 1245. godine. Podržavala je rimokatoličku vjeru i naručila izgradnju nekoliko katoličkih crkava u Kotoru, Baru i Ulcinju. Posebno me je zaintrigirala činjenica da ju je kanonizirala Srpska pravoslavna crkva (kao predstavnicu katoličke vjere). U srpskom folkloru povezuje se s božurom – priča se da je ona “donijela” božure u Srbiju. Danas se u Srbiji svake godine u njezinu čast održavaju Dani jorgovana.
Povjesničari procjenjuju da je samostan sv. Ivana Krstitelja u Ribnjaku izgrađen između 1250. i 1280. godine. Temelji crkve iz tog razdoblja u Ribnjaku su sačuvani do danas. Tijekom izgradnje Helena je posadila dva hrasta u čast svojim sinovima. Jedan od njih nije sačuvan do danas, ali se drugi i dalje može diviti.
To je dakle duga povijest iza male, nenametljive crkve u selu Zupci ☺.
Od crkve svetog Ivana Krstitelja krenuo sam prema Ribnjaku. Odabrao sam dužu rutu, koja je bila ‘bez blata ☺’, i trebala mi je otprilike sat vremena (2,8 km).
Pravoslavni samostan izgrađen je krajem 19. i početkom 20. stoljeća i posvećen je sv. Vasiliju Ostroškom. Sastoji se od nekoliko crkava, stambenih prostorija i gospodarskih zgrada. Nisam ušao na posjed jer se već kasnilo i morao sam se vratiti do automobila u selu Tudjemili.
Nad mjestom se prema planinama Rumija uzdiže stjenoviti brežuljak na čijem se vrhu nalaze ruševine utvrde Crni Krš.
Ako pogledamo prema planinskom lancu Vrsuta, vidimo brdo Gradac iznad manastirskog dvora (koje sam prvotno planirao popeti). Na njegovom vrhu stoji crkva svetog Vasilija Ostroškog, kojoj je pripojena zanimljiva legenda. Kada je crnogorska vojska, predvođena knezom Nikolom Petrovićem, u studenom 1877. ratovala protiv Turaka za grad Bar, glavnina vojske, zajedno s knezom, razmjestila se na planini Ribnjaci kako bi se odmorila. Knez se popeo na Gradac i ondje zaspio. U snu mu se ukazao sveti Vasilije Ostroški i rekao mu da će osvojiti Bar do Božića. I tako se dogodilo; 9. siječnja 1878. Turci su podigli bijelu zastavu nad Barom. Princ Nikola je na mjestu gdje mu se sveti Vasilije ukazao dao izgraditi crkvu (crkva je posvećena 12. svibnja 1879. – danas se taj dan slavi kao Vasilijev dan).
Zadnji put pogledam samostan i požurim prema Tudjemiliju. Nakon dva kilometra već sam na asfaltiranoj cesti (R-28) i praktički protrčim preostalih pola kilometra ☺. Uskaknem u auto i požurim natrag u svoj smještaj da fotografiram zalazak sunca.
Ako odlučite krenuti mojim stopama i trebate savjet o smještaju, hrani, planinarskim stazama ili drugim načinima provođenja vremena na obali oko Bara ili Sutomora, slobodno me kontaktirajte putem e-maila na ajka@uzisibalkaninak.com, moju Facebook stranicu ‘Uživajte u Balkanu drugačije‘ ili Instagram.
P.S.: Sve su fotografije moje i zaštićene su autorskim pravima 🙂 …
