Kao što naslov sugerira, danas vas vodim u sjevernu Albaniju, u grad Shkodër. A budući da je to zaista prostran i značajan povijesni spomenik, usredotočit ću se isključivo na dvorac Rozafa ☺. Dvorac je glavna turistička atrakcija u Škodri. Odvest ću vas na detaljnu povijesnu turu, isprepletenu mojim fotografijama i videima, kao i mojim dojmima ☺.
Grad Skadar nalazi se na sjeverozapadu Albanije, na obalama istoimenog jezera (Skadarsko jezero), i proteže se sve do mjesta gdje se sastaju dvije rijeke – Buna i Kir. Ovaj grad nije promijenio ime više od 2000 godina. Rimljani su ga zvali Scodra, kao i Grci. Danas je to najveći gospodarski i kulturni centar sjeverne Albanije. Kroz grad protiču rijeke Drin, Buna i Kir, a okružen je planinama Maranaj na sjeveru, planinskim lancima Cukali i Sheldia na istoku te lancem Taraboshi na jugozapadu.
*Drevna vremena*
Tvrđava Rozafa stoji na stjenovitom brdu zapadno od grada Skadra i okružena je rijekama Bunë, Drin i Kir. Njezini zidovi pokrivaju površinu od približno 9 hektara. Tragovi koji datiraju iz ranog brončanog doba otkriveni su na južnoj strani brda. Izgradnja utvrde započela je u 5.–4. stoljeću pr. Kr.; korišteni su ogromni kamenovi, postavljeni jedni na druge bez morta, a tragovi njih ostaju i danas. U antičko doba ovo je mjesto naseljavalo ilirsko pleme Labeati. Tijekom tog razdoblja grad je doživio značajan razvoj, o čemu svjedoči novčić u optjecaju od 230. g. pr. Kr. Zahvaljujući ovom arheološkom nalazu, znamo da se grad u to vrijeme zvao Scodrinon. Godine 181. pr. Kr. grad je postao prijestolnica Ilirskog kraljevstva, kojim je vladao kralj Gentij. Tijekom tog razdoblja grad se nalazio na južnom obronku brda, okružen zidinama i ulaznim vratima, dok je ilirska akropola izgrađena na brdu gdje se danas nalazi dvorac Rozafa. Najvidljiviji tragovi ilirskog razdoblja u dvorcu mogu se pronaći u malom dvorištu između barbikana i drugog ulaza.
Tijekom 2. stoljeća pr. Kr. u okolici dvorca vodili su se ratovi protiv rimskog cara, a 168. pr. Kr. dvorac je osvojila carska vojska. Tijekom vladavine Dioklecijana grad je (zahvaljujući njegovim reformama) postao upravno središte pokrajine Preval.
*Srednji vijek*
Tijekom bizantskih osvajanja grad je osvojen, a u 11. stoljeću postao je glavni grad države Zete (1040.). Kasnije su ga nakratko zauzeli Bugari. U 14. stoljeću grad je postao važan autonomni centar, a 1360. i glavni grad kneževine obitelji Balša. Godine 1396. došao je pod mletačku vlast – u to je vrijeme bio poznat kao Skutari. U tom je razdoblju dvorac poprimio oblik koji ima i danas. Cijeli je kompleks dovršen 1468. godine, kada su se Mlečani, nakon što su ugušili niz ustanaka lokalnog stanovništva, pripremali za osmansku invaziju.
*Osmanska okupacija*
Godine 1478. sultan Mehmed II opkolio je Skadar s vojskom od više od 100.000 ljudi (bio je to posljednji neosvojeni grad-tvrđava na kilometrima uokolo). Obrana Skadra trajala je otprilike osam mjeseci, a tvrđavu je branila posada od samo 1.600 ljudi. Dana 25. travnja 1479., nakon sporazuma između Venecije i Osmanlija, tvrđava je predana Osmanlijama.
Tijekom okupacije obnovljeni su grad i dvorac, a u 17. stoljeću čak su postali središte sandžaka. Od kraja 17. stoljeća grad se počeo širiti na područja koja danas poznajemo. Ispod utvrde Rozafa nalazi se Olovna džamija (o kojoj je riječ u drugom članku), koju je 1768. godine dao izgraditi Mehmet-paša Stariji Bušatlija, a služila je kao središnja džamija grada sve do kraja 18. stoljeća. Tijekom vladavine obitelji Bušatlidž, Skadar je doživio značajan razvoj. Izgrađen je bazar s više od 2.500 dućana, čime je postao najveći na Balkanu. U to je vrijeme grad imao 50.000 stanovnika. Do 1858. godine, dvorac je služio kao sjedište gradskog guvernera. Godine 1865. gradska uprava preselila se u novi centar Skadra, a dvorac je služio samo kao baza za osmanski vojni garnizon.
*Sadašnjost*
Godine 1948. dvorac Rozafa proglašen je kulturnim spomenikom i zaštićen je od strane države. Prva restauracija započela je 1971. godine. U to je vrijeme obnovljena crkva sv. Stjepana; njezina izgradnja datira iz kasnog 13. stoljeća, a nakon osmanske okupacije pretvorena je u džamiju (1479.). U svibnju i lipnju 2012. na dvorcu su otkriveni grobovi iz 16. stoljeća.
*Tvrđava*
Unutrašnjost kompleksa dvorca podijeljena je na tri dvorišta, odvojena jedni od drugih kapijama. U svakom dvorištu nalaze se zgrade u različitim stupnjevima očuvanosti, poput okrugle kule, skladišta i trokatnice iz venecijanskog razdoblja. Ovdje se također nalaze četiri vodena spremnika. Tu je i zatvor, a, kao što sam ranije spomenuo, crkva pretvorena u džamiju.
Dvorac je zauzimao važnu stratešku poziciju, što mu je omogućavalo kontrolu nad velikim područjem. Bio je središte sveobuhvatnog obrambenog sustava koji je obuhvaćao niz drugih manjih dvoraca poput Balleze, Drishija, Danje i drugih.
Muzej dvorca Rozafa nalazi se u trećem (najvišem) dvorištu. Smješten je u zgradi iz 15. stoljeća poznatoj kao “Kapetanska četvrt”, koja je služila kao rezidencija zapovjednika dvorca. Ispred ulaza nalazi se djelo skodraškog umjetnika Skendera Kraju. Djelo prikazuje legendu o osnivanju dvorca, o kojoj ćemo vam reći nešto više. U ovim povijesnim prostorijama također posluje restoran u kojem možete uživati u obroku.
*Legenda o podrijetlu tvrđave*
Ova je priča prenosila s koljena na koljeno među Albancima. Prema legendi, tri brata pokušala su izgraditi tvrđavu, ali bi se svake noći zidovi koje su upravo podigli srušili. Bratima je ponestalo snage, pa su potražili savjet mudrog starca, koji im je rekao da je za razbijanje prokletstva potrebna ljudska žrtva.
Odlučeno je da će prva žena koja donese ručak radnicima biti zazidana. Bila je to Rozafa, mlada supruga najmlađeg brata, koja je nesvjesno zapečatila svoju sudbinu. Prihvatila je svoju sudbinu, ali pod jednim uvjetom: njezino desno oko, desna ruka, desna dojka i desna noga ostali bi neprekriveni kako bi mogla nastaviti odgajati i brinuti se za svoje dijete. Ova priča nije samo svjedočanstvo Rozafine samopožrtvovnosti, već i trajni simbol majčinske predanosti i žrtve. Odražava duboko ukorijenjene kulturne vrijednosti koje i danas odjekuju u albanskom društvu. To je dirljiva priča koja ističe teme žrtve i sudbine koje prožimaju albanski folklor.
*Moji dojmovi o tvrđavi Rozafa*
Budući da smo moj suprug i ja ovdje bili potpuno sami, mogla sam se u potpunosti uroniti u atmosferu ove veličanstvene građevine. Tvrđava odražava različita povijesna razdoblja, a njezina arhitektura prikazuje elemente ilirskih, rimskih, bizantskih, venecijanskih i osmanskih utjecaja. Svaki kamen priča svoju priču o vojnim strategijama, kulturnim utjecajima i arhitektonskim inovacijama tog razdoblja.
U dvorac se ulazi kroz tri glavna prolaza, od kojih svaki predstavlja drugačiji arhitektonski stil. Prvi prolaz je rimski. Druga i treća vrata odražavaju bizantske i venecijanske utjecaje te ilustriraju razvoj vojne arhitekture kroz stoljeća. Za mene su ta vrata više od samih ulaznih točaka. Ona su povijesni ‘kameni spomenici’, svaka sa svojom pričom o osvajanju, obrani i prilagodbi vremenu i tehnologijama.
Zidovi Rozafe svjedoče o glavnoj obrambenoj ulozi utvrde. Izgrađeni su da izdrže opsade i napade. Svaki sloj kamena i morta stoji kao nijemi svjedok bezbrojnih bitaka vođenih za kontrolu ove strateške lokacije.
Posebno su me fascinirali ostaci crkve i džamije. Crkva, izvorno izgrađena tijekom bizantskog razdoblja, kasnije je pretvorena u džamiju tijekom osmanskog razdoblja. Za mene je to manifestacija kulturne i vjerske raznolikosti po kojoj je grad Škodra oduvijek poznat i koja traje do danas. Još jednom, nije riječ samo o arhitektonskim značajkama. To su simboli kulturnih i vjerskih dijaloga koji su se odvijali u ovoj regiji.
Bilo je to i edukativno i inspirativno iskustvo koje mi je omogućilo da se opipljivo povežem s poviješću. Zidine dvorca i zadivljujući pogled pružaju savršenu pozadinu za istraživanje različitih dijelova dvorca. I nije riječ samo o otkrivanju povijesti. To je prilika za povezivanje s bezvremenskim pričama koje su oblikovale albanski identitet.
Za kraj bih želio podijeliti s vama narodnu legendu prevedenu s albanskog. To je grub prijevod, pa se unaprijed ispričavam za sve netočnosti ☺ :
Magla je legla nad Bunom i sve je obavila. Ta je magla ostala tamo tri dana i tri noći. Nakon tri dana i tri noći puhnuo je nježni povjetarac i razgonio maglu. Puhnuo ju je prema brdu Valdanuz. Tri su brata radila na vrhu brda. Gradili su dvorac. Ali zid koji su sagradili danju srušio bi se noću, pa ga nisu mogli dovršiti.
U blizini hoda stariji gospodin.
– Dobro jutro, tri brata!
– Hvala ti, dragi starče. Ali gdje vidiš dobro u našoj situaciji? Danju radimo, a noću se sve sruši. Imaš li kakav savjet što možemo učiniti da zidovi ostanu uspravni?
– Znam, – kaže starac. Ali bojim se reći ti, jer je to grijeh.
– Neka krivnja padne na nas, jer želimo vidjeti ovaj dvorac dovršenim.
Dobri stari čovjek pita:
– Jeste li sva troje u braku?
– Kažu da smo u braku. – Sva trojica imamo žene. Pa recite nam, što trebamo učiniti da dovršimo ovaj dvorac?
– Ako želiš da zidovi stoje, ne smiješ reći svojim ženama ono što ću sada reći. Koja god od tvoje tri žene ti sutra prva donese hranu, mora biti živa zazidana u zid dvorca. Tada će zid stajati čvrsto i trajati zauvijek.
Stari je čovjek to rekao i otišao.
Najstariji brat je prekršio riječ. Otišao je kući i rekao svojoj ženi da sljedećeg dana ne ide tamo. Srednji brat je također prekršio riječ – rekao je svojoj ženi. Samo najmlađi je održao riječ – nije rekao svojoj ženi ništa o starčevom zahtjevu.
Jutro. Tri brata se brzo ustaju i odlaze na posao. Čekići udaraju, kamenje se lomi, srca kucaju, zidovi rastu.
Kod kuće majka dječaka ne zna ništa. Kaže supruzi svog najstarijeg sina:
– Moja najstarija snaha, muškarci žele kruh i vodu; žele bundevu s vinom.
Mlada izmišlja izgovore:
– Besa, mama, ne mogu ići jer sam bolestan.
Okreće se nevjesti svoga srednjeg sina i kaže:
– Moja srednja snaha, muškarcima treba kruh i voda; oni žele bundevu s vinom.
– Besa, mama, ne mogu ići jer moram posjetiti neke rođake.
Majka dječaka se obraća mladenki svoga najmlađeg sina:
– Moja najmlađa mladenka…
Mlada ustaje:
– Da, mama!
– Muškarci žele kruh i vodu; žele bundevu s vinom.
– Besa, mama, ne mogu ići; imam malog dječaka. Bojim se da će htjeti mlijeko i početi plakati.
– Hajde, hajde, idemo vidjeti dječaka; nećemo ga ostaviti samog – kažu šogorice.
Ona ustane, uzme malo kruha i vode, uzme bokal vina, poljubi dječaka u obje obraze, ode i krene prema Kazenu; ondje se popne na brdo Valdanuz i dođe na mjesto gdje trojica muškaraca rade: dva šogora i njezin suprug.
– Dobro ste se snašli, muškarci!
Čekići utišavaju, ali srca kucaju brže i jače. Lica blede. Kad najmlađi brat ugleda svoju ženu, baci čekić i prokleje kamen i zid. Njegova žena kaže:
– Što ti je, mužu moj? Zašto psuješ kamen i zid?
Najstariji zet kaže:
– Rođena si na mračan dan, moja šogorice. Odlučili smo te živu zazidati u zid dvorca.
– Kako kažeš, šogore. Ali imam jedan uvjet: kad me zidom ogradiš, ostavi mi desno oko van, desnu ruku van, desno stopalo van, desnu dojku van. Jer je moj sin mali. Kad počne plakati – pogledat ću ga jednim okom, milovati ga jednom rukom, ljuljati njegovu kolijevku jednim stopalom i hraniti ga mlijekom iz jedne dojke. Neka mi se dojke očvrsnu, neka dvorac stoji, neka moj sin bude hrabar, neka bude kralj i vlada!
Oni uzmu mladu i zidaju je u podnožju dvorca. I zidovi rastu, rastu, više se ne ruše kao prije. Kamenje je još uvijek mokro i prekriveno mahovinom, jer majčine suze za svojim sinom još uvijek padaju…
A sin? Sin je odrastao, borio se i vladao.
Ako odlučite krenuti mojim stopama i trebate savjet o smještaju, hrani, planinarskim stazama ili drugim načinima provođenja vremena u okolici albanskog grada Skodra, slobodno me kontaktirajte putem e-pošte na ajka@uzisibalkaninak.com, moju Facebook stranicu ‘Uživajte u Balkanu drugačije‘ ili Instagram.
P.S.: Sve su fotografije moje i zaštićene autorskim pravima ☺ …
