Danas se vraćamo u planinski lanac Poljička Planina, koji smo već spomenuli u jednom od naših prethodnih članaka. Posjetit ćemo dio lanca koji se nadvija nad hrvatskim selima Strožanac, Žminjača i Žrnovnica, blizu Splita. To je masiv Perún.
To je jedno od najbolje dokumentiranih staroslavenskih svetih mjesta u Hrvatskoj. Na vrhu Perunskog brda (441 m) nalaze se ostaci pretpovijesnog (ilirske) polukružne utvrđene naselje. I upravo sam ovo mjesto, prožeto poviješću, odlučio posjetiti.
Postoje tri staze koje vode na vrh Perunskog brda – iz Strožanaca, iz smjera sela Gornja Podstrana i iz Vilara.
*Moja ruta iz Strožanaca*
Odabrao sam ovu rutu uglavnom zato što možete obogatiti svoju planinarenje penjanjem po Peruniki putem via ferrate do planinskog grebena. Klasificirana je kao ruta kategorije C, dužine 280 metara s vertikalnim usponom od 140 metara.
I tako, jednog februarskog jutra, parkirao sam se u selu Strožanac Gornji i krenuo prema početku via ferrate. Nakon 100 metara skrenuo sam desno uzbrdo na betonsku stazu koja je završila nakon 150 metara i ustupila mjesto pješačkoj stazi. Nakon otprilike 300 metara našao sam se na zemljanoj cesti koja povezuje sela Žrnovnica i Gornja Podstrana.
Popeo sam se još 300 metara kroz otvoreni teren dok se nisam našao u prekrasnoj maloj šumici. Nakon još otprilike 180 metara naišao sam na prekrasno mjesto za odmor u hrastovoj gajici u podnožju masiva Peruna. To je odlično mjesto za opuštanje i roštilj.
Odavde je samo stotinu metara strmog uspona do početka via ferrate. Konačno sam stigao; opremit ću se i veselim se usponu ☺.
Via ferrata počinje blago, s dijelovima koji su više poput šetnje. Oko pola puta postaje malo zahtjevnije, kada počinje strm uspon uz ljestve. Ali pogled na more, Podstranu i Split itekako se isplati!
Nakon otprilike pola sata stigao sam do kraja via ferrate i našao se na vrhu ogromnog stjenovitog masiva. Neposredno ispod vrha masiva nalazi se mala koliba, koja je vjerojatno ondje za hitne slučajeve.
Postoje dvije rute za silazak s via ferrate, ali početak je isti za obje. Morate hodati uz stijene oko 100 metara dok ne dođete do točke gdje se jedini put razdvaja na dva. Ako skrenete desno, hodat ćete oko masiva pola kilometra prije nego što stignete do hrastove šikare. Ako skrenete lijevo, nakon 300 metara spustit ćete se na unutarnju planinsku visoravan, kroz koju prolazi planinarska staza Vilar – Perunsko vrilo.
Skrenuo sam ulijevo jer sam želio doživjeti tajanstvenu atmosferu ovog brda, koje je bilo toliko važno našim precima. Iz daljine sam mogao vidjeti kapelu sv. Jure.
Ova kapela se prvi put spominje u pisanim izvorima u opisu imanja Splitske nadbiskupije iz 1397. godine, ali se vjeruje da je izgrađena mnogo ranije. Karakterizira je rustikalni stil, jednostavnost vanjštine i unutrašnjosti te polukružna apsida. Tijekom osmanske vlast kapela je zapustjela i 1752. godine pogođena je gromom.
Posvećena je sv. Jure, zaštitniku Poljica, i izgrađena je na mjestu predkršćanskog svetišta u kojem se obožavao slavenski bog Perun. To je svetište bilo smješteno unutar područja prahistorijskog gradca Duga Gomila.
Svake godine 23. travnja ovdje se održavaju hodočašća i misa, uz blagoslov polja i žetve. Ova tradicija ima vrlo duboke korijene i stoljećima se održava.
To je prekrasno mjesto i jako mi je drago što sam došao ovamo. Moglo bi se reći da je Perunski brijeg mjesto gdje se mit i vjera susreću. Stoljećima su se ovdje ispreplitali stari slavenski običaji i kršćanska tradicija, zbog čega mnogi današnju proslavu dana svetog Jurja vide kao nastavak drevnih rituala povezanih s prirodom, plodnošću i ciklusima života. Proslava dana svetog Jurja događaj je koji spaja vjeru, prirodu i kulturno naslijeđe.
I tako, pun dojmova, krenuo sam natrag. Vrlo strm put vodi nizbrdo s Perunskog brda, gdje morate paziti da ne kliznete. Nakon 700 metara već sam bio u hrastovoj gajici, a nakon još jednog kilometra vratio sam se do automobila. Moram reći da me, iako sam se brinuo da ću se tijekom planinarenja smočiti, vrijeme na kraju iznenadilo, a sunce mi se čak i nasmiješilo (šteta što je to bilo samo na spustu do auta).
Kad sam stigao u svoj smještaj, već me čekalo hladno pivo – zajedno s tri krpelja, koje sam otkrio na jednoj nozi dok sam se tuširao. Stvarno me to iznenadilo, s obzirom na to da je bio veljača i da sam nosio duge hlače i dugu majicu s dugim rukavima. Tako sam shvatio da ne samo da vrag nikad ne spava, nego ni krpelji! ☺
Cijeli krug je dug otprilike 3,5 km; možete odabrati hoćete li se držati via ferrate ili skrenuti s nje, a bit ćete nagrađeni jedinstvenom atmosferom i zadivljujućim pogledima.
Ako odlučite krenuti mojim stopama i trebate savjet o smještaju, hrani, planinarskim stazama ili drugim načinima provođenja vremena na Omiškoj ili Makarskoj rivijeri, slobodno me kontaktirajte putem e-maila na ajka@uzisibalkaninak.com, moju Facebook stranicu ‘Uživajte z Balkanu drugačije‘ ili Instagram.
P.S.: Sve su fotografije zaštićene autorskim pravima 🙂
