Što vrijedi vidjeti u podnožju Budve

Tijekom jednog od mojih ljetnih odmora u crnogorskom odmaralištu Budva, isplanirao sam planinarski izlet dug oko 13 kilometara kroz podnožje Budve. Htio sam krenuti s parkirališta na rubu Budve, blizu pravoslavnog manastira Podostrog, prošetati kroz sela Markovići i Zečevo selo, spustiti se do zaselka Krapina, a zatim se vratiti pokraj konjičkih rančeva do manastira Podostrog. Ali čovjek predlaže, a Bog raspolaže ☺ … Na kraju su se moji planovi promijenili, ali sve ću vam o tome ispričati u nastavku.

*Manastir Podostrog*

Jutros sam parkirao svoj automobil na parkiralištu pokraj manastira Podostrog. Veselio me istraživanje jer ovaj pravoslavni manastir ima zanimljivu povijest. Prije svega, zaintrigirala me činjenica da ima dva imena – Manastir Podostrog i Manastir Maine. Dok ime Podostrog potječe od obližnje planine Ostrog, ime ‘Maine’ ima potpuno drugo značenje.

Pojam ‘Maine’ odnosio se na područje smješteno uz rijeku Grdevica, između današnje Budve i sela Pobori. To područje naseljavali su Mahine, mali albanijski narod. Još 1838. godine tri mala naselja Maine, Pobori i Brajići iznad Budve imala su 1.705 stanovnika, svi su bili pravoslavni kršćani. U naselju Maine osnovan je manastir Maine (ili Podmaine).

Manastir se nalazi na vrhu brda iznad Budvanske ravnice, oko 2 km sjeverno od Starog grada u Budvi. Nekada je bio okružen potocima i terasastim livadama, a iz njegovih prostorija pružao se pogled na Stari grad i more. Danas se u neposrednoj blizini nalaze višekatne stambene zgrade, pa je kompleks manastira djelomično izgubio svoj idilični šarm. No, i dalje ima mnogo toga za vidjeti.

Povijesni izvori šute o osnivanju samostana. Najraniji zapisi o njemu datiraju iz 1630. godine. Prema arhitektonskim značajkama, njegovi temelji mogu se datirati u 15. stoljeće. Povijesni izvori navode da su crnogorski metropoliti visoko cijenili ovaj samostan. U drugoj polovici 15. stoljeća samostan su nekoliko puta ugrozile venecijanske trupe. Ovdje su održani sastanci na kojima su vođe susjednih teritorija dogovorili borbu protiv Venecije. Godine 1838. kralj Petar I. je bio prisiljen prodati kompleks samostana Austriji, a ondje je stacioniran austrijski vojni garnizon. Godine 1849. Filip Tanović, rodom iz Maina, otkupio je samostan od Austrijaca.

Godine 1869. izbio je takozvani Bokeljski ustanak. Stanovnici sela iznad Boke Kotorske bili su poznati kao Bokeljci. Uzrok ustanka bila je činjenica da je 1869. godine Austro-Ugarska uvela novi zakon kojim je ukinuta dosadašnja oslobođenost stanovnika Boke Kotorske od vojne službe i poreza. Mještani su odbili poslušati austrijskog cara. Paradoksalno, tijekom borbi Austrija i Ugarska su poražene, a pobunjenici su ostvarili svoje ciljeve. Međutim, manastir Podostrog je uništen i godinama je ostao neaktivan. U drugoj polovici 20. stoljeća država ga je nacionalizirala i vratila Crkvi, koja je pokušala obnoviti manastir.

Međutim, 1979. godine manastir Podostrog pretrpio je znatnu štetu uslijed razornog potresa. Tek u 1980-ima manastir je u potpunosti rekonstruiran i obnovljen kao duhovno središte.

*Selo Markovići*

Iz samostana sam krenuo prema sjeveru i, prateći tok rijeke Grdevice, prešao sam 2,3 km uzbrdo do sela Markovići. To je malo selo s stalnim stanovništvom od oko 100 ljudi. Smješteno je među slikovitim brežuljcima i nudi prekrasan pogled na okolni krajolik i Jadransko more.

Prema karti, na rijeci Grdevica neposredno iznad sela trebao bi biti slap koji sam planirao posjetiti. Ali kad sam vidio kamo bih morao ići, odustao sam.

*Vratite se*

Na kraju sela skrenuo sam desno prema brdima, točno prateći kartu. Nakon otprilike 200 metara, više-manje ‘civilizirana’ cesta završila je i karta mi je ‘naložila’ 🙂 da skrenem lijevo na makadamski put. Međutim, ono na što sam skrenuo bilo je sve samo ne cesta ili čak staza. Cijelo je područje bilo obraslo visokom vegetacijom, što me prilično iznenadilo. Unatoč tome, ustrajao sam, probijajući se kroz raslinje duž zamišljenog vijugavog puta otprilike 250 metara. Moja odlučnost, međutim, završila je kada mi je zmija izletjela u susret iz jednog zavoja; nisam imao ni vremena da je prepoznam jer je bila tako brza. U početku se činilo da me napada, ali nakon što sam se odmaknuo unatrag, nestala je. I suočio sam se s izborom: vratiti se ili nastaviti kroz tu raslinu još 500 metara. Odabrao sam prvu opciju.

*Posjet Krapini*

Ali kad sam se vratio do parkirališta, nisam se osjećao spremnim da već završim svoj izlet na selu. Zato sam odlučio odvesti se oko pet kilometara kako bih vidio mjesto označeno na karti kao Krapina.

Do tamo dolazite uskom asfaltnom cestom obrubljenom borovima, čempresima i mediteranskom makijom. Ono što ćete ovdje vidjeti uglavnom je povezano s prezimenom Božović; danas to ime predstavlja Gojko Božović – tvorac i vlasnik veličanstvenog kompleksa koji obuhvaća ribnjak, restoran, mini zoološki vrt, kao i zadivljujuće prirodno kupalište ispod vodopada, etno selo, vinograd, maslinike, voćnjake smokava i trešanja, povijesne slike, fotografije, ručno rezbarene kamenine i predmete iz domaćinstava nekadašnjeg vremena.

Vrhunac ovog mjesta je rijeka Drenvoštica, koja ima zadivljujući kanjon i nudi mogućnosti za kanjoning. Što se tiče hrane, u restoranu možete uživati u šaranu, jegulji, pastrvi, domaćem pršutu, siru i domaćem kruhu.

A ako se želite rashladiti, možete uživati u ugodno hladnoj vodi malog vodopada, do kojeg imaju pristup samo gosti Gojka Božovića.

Otišao sam s ovog mjesta pun dojmova i divljenja prema radu obitelji Božović. Tijekom ovog putovanja također su me zaintrigirale poruke na šljunku, pa sam i ja na plaži pokupio nekoliko lijepih.

Ako odlučite krenuti mojim stopama i trebate savjet o smještaju, hrani, planinarskim stazama ili drugim načinima provođenja vremena na obali oko Budva, slobodno me kontaktirajte putem e-maila na ajka@uzisibalkaninak.com, moju Facebook stranicu ‘Uživajte u Balkanu drugačije‘ ili Instagram.

P.S.: Sve su fotografije moje i zaštićene su autorskim pravima  …